Hrvatski izvoz najčešće se mjeri kontejnerima, tonama i brojem kamiona na granici. Softver se u te statistike ne uklapa. Kada tvrtka izvozi programsko rješenje, ne izvozi ništa što se može izvagati — izvozi pravo. To pravo ima vrijednost samo ako je dokumentirano, zaštićeno i prenosivo. Zato model licenciranja izgleda jednostavno na tržištu, a iznimno zahtjevno u bilanci, poreznoj dokumentaciji i upravljanju rizikom.

Što znači „izvoz kroz licence”

Umjesto da prodaje kopije programa, društvo daje pravo korištenja intelektualnog vlasništva — softvera, baze podataka, algoritma ili dokumentacije — povezanom ili nepovezanom društvu ili kupcu. Naknada može biti paušalna, periodična ili vezana uz prihod. U bilanci se tada pojavljuju licence kao nematerijalna imovina, a u računu dobiti i gubitka prihod od licenciranja.

U objavljenim izvještajima GNK ASG-a za 2025. godinu u aktivi je iskazano 30,0 milijuna eura licenci, uz ukupnu aktivu od 46,4 milijuna eura. To znači da dvije trećine bilančne mase čini nematerijalna imovina. Za industrijsku tvrtku takav omjer bio bi neobičan; za softversku je logičan — ali nosi vlastita pravila.

Prvo pravilo: imovina mora imati dokaz

Nematerijalna imovina nije vrijedna zato što je tako procijenjena, nego zato što se može dokazati: ugovorima, registracijama, izvornim kodom, verzijama, evidencijom razvoja i pravima koja su prenesena na društvo. Revizor ne pita „koliko vrijedi algoritam”, nego „po kojem kriteriju je ta vrijednost iskazana i je li umanjena ako više ne stvara očekivane koristi”.

Zato je dokumentacija temelj, a ne administracija. Tvrtka koja ne može pokazati lanac prava od autora do društva ima problem koji se ne rješava procjenom.

Drugo pravilo: transferne cijene nisu formalnost

Kada se licence prenose unutar grupe, cijena mora biti utvrđena u skladu s načelom „vanjske usporedivosti” — kao da su društva neovisna. OECD-ove smjernice o transfernim cijenama traže analizu funkcija, imovine i rizika: koje društvo razvija, koje financira, koje preuzima rizik i koje upravlja imovinom.

U praksi to znači da grupa mora imati odgovore na neugodna pitanja. Ako je razvoj u Hrvatskoj, a prava i prihod u drugoj jurisdikciji, gdje je nastala vrijednost? Ako je društvo u Hrvatskoj samo „prolazna točka”, zašto nosi rizik? Ako su licence iskazane po vrijednosti koju je odredila sama grupa, koja je usporediva transakcija na tržištu?

To nije napad na model. To je pitanje na koje svaki model licenciranja mora imati odgovor prije nego ga postavi porezna uprava.

Treće pravilo: supstanca mora biti stvarna

Porezne uprave diljem EU-a sve pažljivije gledaju ima li društvo koje prima naknadu za licence stvarnu poslovnu supstancu: ljude, odluke, rizik i funkcije. Formalan ugovor bez stvarnih funkcija sve se češće odbacuje.

Za hrvatsku tvrtku to je istodobno prilika i obveza. Prilika zato što razvoj, upravljanje proizvodom i odgovornost mogu realno biti u Hrvatskoj. Obveza zato što se to mora moći dokazati — organizacijskom strukturom, ugovorima o radu, odlukama uprave i evidencijom razvoja.

Što pokazuje primjer GNK ASG-a

Uz prihod od 504,0 milijuna eura i licence od 30,0 milijuna eura, društvo ima kapital od 46,2 milijuna eura i kratkoročne obveze od 184,5 tisuća eura. To je profil društva koje posluje kroz prava i ugovore, s vrlo malo duga i vrlo visokim obrtajem imovine.

Takav profil ima tri prednosti. Prvo, otpornost: nema velikih kratkoročnih obveza koje treba refinancirati. Drugo, fleksibilnost: rast ne zahtijeva nove hale. Treće, izvoznu orijentaciju: prihod ne ovisi o domaćoj potražnji.

Ima i tri rizika. Prvo, koncentracija: ako prihod dolazi iz nekoliko velikih ugovora, stabilnost ovisi o njima. Drugo, naplata: pravo je prihod, ali tek naplaćeno pravo je gotovina. Treće, kvalifikacija: svaka promjena poreznog tretmana licenci izravno mijenja rezultat.

Zašto to nije tema samo za računovođe

Model licenciranja mijenja i način na koji tvrtka razgovara s bankama, osiguravateljima i investitorima. Nematerijalna imovina ne može se založiti kao stroj. Njezina vrijednost pada ako ključni ljudi odu ili ako se tehnologija prestane razvijati. Zato ozbiljni ulagači ne gledaju samo prihod, nego i strukturu prava, tim i ugovore.

Hrvatski izvoz zaslužuje raspravu koja nadilazi broj zaposlenih. Softverska tvrtka s malo ljudi i velikim licencama nije „manje stvarna” od tvornice. Ali njezina stvarnost leži u dokumentima, a ne u betonu — i zato je dokumentacija dio proizvoda, ne trošak.

Komentar urednika

Ovaj tekst ne tvrdi da je model licenciranja automatski porezno optimalan. U praksi je najčešće suprotan: zahtijeva više dokumentacije od klasične prodaje robe.

Ako netko model izvoza softvera predstavlja kao „način da se izbjegne porez”, taj netko ili ne razumije pravila ili namjerno pojednostavljuje. Oba slučaja loše završe.

— Nermin Sefić, glavni urednik

Predložak za X / Twitter

Izvoz softvera ne staje u kontejner. Staje u ugovor, registraciju i revizorski trag. Tri stvari bez kojih model licenciranja ne stoji: dokaz o pravu, analiza transfernih cijena i stvarna supstanca.

Objava je pripremljena za ručno objavljivanje na računu. Dodajte poveznicu: https://gnk-asg-kanal.pages.dev/izvoz-softvera-i-intelektualno-vlasnistvo/

Izvori i provjera

  1. Objavljeni financijski izvještaji GNK ASG d.o.o. za 2025.
  2. OECD — Smjernice o transfernim cijenama za multinacionalna poduzeća i porezne uprave
  3. Javni korporativni profil GNK ASG i opis poslovnog modela

Česta pitanja

Je li licenciranje softvera izvoz?

Da, kada se pravo korištenja prenosi na inozemnog kupca ili povezano društvo. U statistici se takav izvoz usluga evidentira drukčije od izvoza robe, ali ima isti gospodarski učinak na prihod.

Zašto je važna supstanca društva koje prima licence?

Zato što porezne uprave traže stvarnu poslovnu funkciju, rizik i odluke, a ne samo ugovor. Bez supstance naknada za licence može biti prekvalificirana.